Sumrak oktobarski ...

Ogulih lak s noktiju. Crveni, pa se sve vidi.
Miris sirćeta luta centrom Podgorice i čežnjivo vitlam prstima
možda znaju oni kako treba, u kojem smjeru, kojim prstom
dozvati miris kestenja.

Oktobar se mudro privukao novembru.
lijepo je on to smislio, dogovorio se sa Miholjem, odradio Sunce,
dozvao sve babe gadure, one koje prizivaju kiše,
podmitio ih ... i nije ni cudo sto ga svi vole ...

E, ja bas necu.
od danas volim novembar.
nije on kriv što je prosincav.
što je hladan, što se slave razni nekada mili praznici,
sada to više i niko ne spominje ....
a ja bas hoću.

volim taj miris uglja nepravedno raspoređen nekim predjelima moga života.
volim kiše koje te tjeraju da obrišeš prašinu sa svih fotografija, uspomena,
da složiš nesloženo, da sakupiš pravo i Miholjsko ljeto,
volim rođendane novembrom.
priprema za snijeg
za putovanja
za nove ljubavi...
ej, kad bolje razmislim ... sve moje prave, krive, velike, male, nedostojne spominjanja
dostojne sjećanja ljubavi su nikle, kako koja doduše ... u novembru i ja ga baš zato i volim.
u inat svima, i ljetu i suncu i toplim predvečerima ...

odoh da raširim svoj kišobran sa tužnimčovječuljcima smjelih pokreta ....
odoh da podmazem štiklu, da ne klizi ukrivo kaldrmama podgoričkim
odoh da kupim cimet, majoran, timijan i puding od karamela.
odoh da mahnem prodavačici kokica, tu je iza ugla.
odoh da stisnem zube i ne uradim ono što bih najviše na svijetu sada voljela:
četiri slova smiješnog oblika i zvuka ugledati na displeju telefona ...